09222020uto
Last updatepon, 21 sep 2020 10pm

Goran protiv šutljive većine

Autor: Ermin Čengić

Nije teško zamisliti tu scenu. Čuje se bat koraka u haustoru, udaranje šakom o drvo komšijskih vrata, prodoran glas koji se dere nešto kao "Otvaraj!", zveket koji proizvodi udarac cijevi kalašnjikova o oštricu noža za pojasom krvnika, onda lupanje vlastitog srca u ušima, zaglušujuće, ono od kojeg se ne čuje ni tihi glas komšije po koga su došli, pa ruka automatski poseže za šteku i vrata se otvaraju... "Šta to radiš? Vidiš li da je čovjek bolestan?"

Zlo je tih junskih dana '92. godine stanovalo u sarajevskom naselju Grbavica i Goran Čengić znao je to. Znao je i to da će se, kad otvori vrata i izgovori rečenicu kojom je pokušao stati u zaštitu nemoćnog komšije, dr. Husnije Ćerimagića, to Zlo sručiti i na njega. Znao je da susret sa Zlom znači samo jedno – smrt. A ipak nije ostao s one strane vrata. Da šuti i čeka da Zlo prođe. Da šuti i kopa po svojoj savjesti tražeći izgovore zašto ne treba izaći. Da nasloni strahom oznojena leđa o zid i sačeka da katili odvedu nemoćnog, bolesnog starca.

Ni prvog ni posljednjeg koga su odveli. Da jednostavno pristane biti manji čovjek nego što je bio. Da ugasi tu iskru bunta što mu ju je donio karakter i životna priča njegovog oca, da zaboravi na istinite priče i mitove o čojstvu i junaštvu njegovih crnogorskih predaka, s majčine strane. Da jednostavno bude realan i sabere dva i dva i opredijeli se da je opcija skretanja pogleda najbezbolnije rješenje.

Siledžije postavljaju kriterije

Goranovo herojstvo i hrabrost nikoga u ovom gradu nisu ničemu naučili. Mi smo odavno prestali živjeti u ubjeđenju da bi iko od nas učinio išta slično onome što je uradio Goran. Vidljivo je to na svakom koraku i u svakom pogledu. Postali smo društvo šutljive većine koja pušta da se velike i male nepravde dešavaju svakodnevno, tu, odmah pored nas i da nas to nimalo ne tangira. Naučili smo živjeti sa tim da skretanje pogleda nije najbolje rješenje nego jedino rješenje. A učimo tome i našu djecu.

Puštamo siledžijama da postavljaju kriterije, povlače međe i ovladavaju našim životnim prostorom. Sav naš bunt i sav naš bijes zbog stanja u kojem se nalazimo počinje i završava na zidovima društvenih mreža ili s preporukom da se svijet mijenja intenzivnim čitanjem pozitivnih poruka na etiketama boca s vodom. I vrlo nam je komforno u tom svijetu bez heroja, onih koji bi svojim likom i djelom uznemiravali našu malograđansku uljuljkanost u sivilo svakodnevnice.

Život i smrt Gorana Čengića, dakle, nemaju simboličke vrijednosti za građane Sarajeva. Pristali smo na to da on nije zaslužio da se po njemu zovu ni ulica ni dvorana ni rukometni klub, ništa. Sve je već popunjeno, a i ono što nije popunjava se imenima i karakterima čije su reference s onu stranu ljudskosti. Našim ulicama i školama marširaju ideološko-politički podobne ličnosti čiji historijski značaj varira u zavisnosti od toga jesu li bili veći simpatizeri antikomunizma ili panislamizma ili nekog trećeg -izma. Ovom društvu uzori nisu pravednici, uzori nisu heroji ni oni koji su u vremenu Zla bili na strani Dobra. Uzori su oni koji su znali da je najbolje gledati ustranu i čekati da se Zlo i Dobro obračunaju, pa u 87. minuti utakmice procijeniti čiji navijački šal objesiti oko vrata.

Angažman najveći spomenik Goranu Čengiću

Građanima Sarajeva koji ne pristaju na pojeftinjenje čina Gorana Čengića ne treba biti teško zbog odluke općinskih vlasti da novu grbavičku dvoranu nazovu "Novo Sarajevo". I oni i svi mi skupa trebamo biti svjesni činjenice da mi zaista živimo u okruženju koje glorifikuje to Novo Sarajevo. Turbofolk Sarajevo. Aca u Zetri Sarajevo. Vodovod i kanalizacija Sarajevo. "Janje u Ferhadiji" Sarajevo. "Samo nek' ne puca" Sarajevo.

I zato umjesto lamentiranja nad činom nenazivanja sportske dvorane po sportistu i čovjeku o čijoj se plemenitosti, ipak i unatoč svemu, govori i nakon 25 godina od njegovog ubistva, zapitajmo se svi mi pojedinačno kako je bilo biti Goran Čengić tog junskog dana ratne 1992. godine? I pokušajmo svi skupa postati ljudi koji neće dozvoliti da se u vremenu mira ikad više ponovi ono što se desilo dječaku Denisu Mrnjavcu, ubijenom u punom tramvaju. Ubijenom dok je šutljiva većina okretala glavu. To bi bio najveći spomenik Goranu Čengiću.

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

  • Najnovije

  • Najcitanije

SPECIJALNO IZDANJE


 

Video dana

BISERI

VIC NEDELJE