07072020uto
Last updateuto, 07 jul 2020 12pm

Markale i susret koji mi je spasio život

Autor: Zvonimir Nikolić

Februar 1988. godine

- Joj znaš šta bih sad voljela?
- Šta?
- Jagode!
- Kakve jagode draga Snježo u februaru?
- Ma znam, nego eto, jedu mi se nešto...
Pogledam je, stomak do zuba...osmi mjesec trudnoće.

Na tren sam pomislio: Bože, što ne živimo u nekom drugom gradu? Jer, viđao sam jagode i u februaru po evropskim metropolama. A opet, dobro sam prošao. Ovo je prvi put da za vrijeme trudnoće nešto izvoljeva.

Neki moji drugovi su u pola tri ujutro išli da kupe lubenice sa kamiona ili usred noći kupovali voćne jogurte i pudinge u dežurnim marketima. I ne zove se džabadrugo stanje. Todrugo stanjenije u stvari samo veličina stomaka kako smo mi mislili.

- Ma hajde, još malo. Neka sve sretno prođe idući mjesec, kupiću ti vagon jagoda ako ti se budu jele...
- Ma sad mi se nešto jedu...

Februar 1994. godine

- Dodaj mi tu svijeću, odoh samo nešto do kuhinje...
- Neka te, šta ti treba, ja ću ti dodati, nemoj Boga ti da zapneš na nešto u mraku.
- Ma nešto mi se jede a ne znam šta?
- Eh, kao da imaš nekog velikog izbora...ima one paštete od germe, stara sinoć pravila a eto frišak je hljeb pa ako hoćeš da ti namažem malo?
- Ma neću...znaš šta mi se sad nešto jede?
- Šta?
- Krompir!
- Pečeni ili pire?
- Ma svejedno, zaboravila sam kakav je ukus krompira, a znaš ono kad ti dođe nešto da baš to sad pojedeš?
- Znam...kao onda jagode?
- Ma ja.

Sjetih se tih jagoda. Kao da se događalo u nekom prošlom životu. E kud potrošismo svih onih 500 maraka što je Dragan poslao iz Italije? A kao da smo nešto puno kupili...Kilo kafe, dva litra ulja, dvije kile šećera, par kila brašna, onih nekakvih upaljača, svijeća i eto...puče pet stoja.

Ništa, sutra se vraćam u jedinicu nakon dva dana odmora. Ja mislim da će biti ono sljedovanje cigara, pa skoknuću do pijace da ih mijenjam za krompir.

Da je bar u ovoj trudnoći obradujem kada nisam mogao u prošloj. Valjda još uvijek krompir u Bosni raste, jeste da je 20 maraka kilo, ali halal im bilo.

Rano ujutro sam pio kafu (onu od 120 maraka za kilo) sa roditeljima, pričao im u vezi krompira i spremao se u jedinicu. Otac bio u nekim svojim mislima i samo je rekao: Pusti bolan krompir.

Na odlasku sam poljubio ženu i kćerku. Spavale su još uvijek a ja nisam htio da ih budim.

Oko 10 sati su nam podijelili cigare. Ona Drina, upakovana u papir iz knjiga. Zapališ cigaru i pročitaš odlomak iz neke knjige. Nema veze što nemaš pojma koja je knjiga u pitanju.

Rano je još, oko podne ću ja. Neću ovaj put na Ciglane, skoknuću na brzinu do Markala. Možda dole bude krompira? Mislim da ću moći za dvije kutije cigara dobiti bar kilu. Pa ako i budu tri, nema veze. Malo ćemo manje pušiti, šta fali.

I krenuo sam, brzo ću ja, samo se spustim niz Nemanjinu i začas. Negdje kod nekadašnjeg restoranaGurman, na uglu stare Titove, naišao je moj prijatelj. Nismo se vidjeli od početka rata.

- Kako Ti?
- Dobro, kako tvoji, jarane?
- Ma eto, gura se nekako...
- Evo ja pošao do pijace da vidim ima li šta.
- I ja isto.

I tada je puklo...

Zaglušujuća buka, detonacija,lomljava stakala, vriska...Nismo se stigli ni pozdraviti. Niti smo znali šta se zapravo, događa. Znali smo samo da je negdje blizu...
Otrčali smo, svako na svoju stranu. Ja nazad u jedinicu, on vjerovatno isto.
Po dolasku sam saznao šta se dogodilo i da ima jako puno mrtvih. Prva misao mi je bila, sreća pa naletih na onoga, vjerovatno bi bez tog susreta taman do pijace došao. Svi moji drugari iz jedinice su bili tu. Svi su se vratili kao i ja. I svi su bili živi.

A onda smo na nekom starom tv-u gledali prve snimke užasa. I pitali se kakva zapravo moraš gnjida biti da ubiješ 68 mojih, sasvim nedužnih sugrađana. Ljudi koji su na pijaci bili vjerovatno iz istih razloga kao i ja.

Da prehrane porodicu. Zamijene nešto za nešto drugo.

A onda sam se sjetio onog zamišljenog pogleda moga oca i dugo vremena pokušavao da ih dobijem na nekakav lokalni telefon koji je bio u haustoru. Nakon dugo vremena dobio sam komšinicu koja je pozvala majku.

- Mama je li sve ok?
- Ne pitaj sine, jesi vidio šta se dogodilo?
- Jesam, gledao sam.
- Evo ja cijelo vrijeme plačem...i tata me nasekirao.
- Zašto?
- Uzeo je onu kilu šećera i otišao na Markale da zamijeni Snježi za krompir. Sreća, nije stigao do pijace, puklo je kad je bio kod Tržnice. Pa se evo jadan ko bez duše vratio!
- Znao sam da će otići. Vidio sam da jutros duma o tome.
- A znaš njega. Jesi li ti u kasarni?
- Jesam mama.
- Nemoj da bi negdje hodao, vidiš da danas pobiše toliko naroda, ne mogu sebi da dođem...užas.
- Ne brini mama, nisam nigdje maknuo iz jedinice. Poljubi Snježu i Dadu...eto mene prekosutra.
Ako Bog da.

Nakon mjesec dana, ipak sam kupio krompir. Gulio ga skalpelom da više ostane. Snježana ga nije ni okusila.

- Što ti bona ne pojedeš malo?
- Ma neću, ne jede mi se više svakako. A i draže mi je da Dada pojede. Jadna ona, ni ne sjeća se krompira.
Tri mjeseca kasnije, rodila se djevojčica. Devetog maja 1994. godine. Na Dan pobjede nad fašizmom.
Uskoro će imati dvadeset i jednu godinu.
Izvor: Al Jazeera

  • Najnovije

  • Najcitanije

Lice Fokusa

Previous Next
Enisa Nikaj, pjevačica i tekstopisac iz Njujorka: Ime za koje će se tek čuti Prvi singl, Burn This Bridge, Enisa je objavila u septembru 2016. godine, a imao je više od 115.000 sinhronizovanih video zapisa napravljenih za njenu pjesmu na aplikaciji Musically, sa milionima korisnika. To je dovelo do toga da je pjesma osvojila 2. mjesto na takmičenju “Next Wave October”, a video su premijerno prikazivali Billboard i iHeart Radio
Lice Fokusa: Elma Kolenović Osamnaestogodišnja Elma Kolenović jedna je od najzaslužnijh članica fudbalskog tima Fairleigh Dickinson univerziteta (FDU) koji je, prvi put u svojoj istoriji, osvojio NEC Conference takmičenje u ženskom fudbalu. I to bez poraza! Elma, o čijim uspjesima je Portal Revije Fokus ranije pisao, je freshmen i dala je pet golova i imala sedam asistencija. FDU se, takođe, prvi put automatski plasirao na NCAA turnir među 64 najbolja univerzitetska tima za ovu školsku godinu. Zahvaljujući dobrim ocjenama u školi i dobrim igrama na terenu, Elma ima punu stipendiju na ovom privatnom univerzitetu. Elma Kolenović živi u Njujorku, a porijeklom je iz Gusinja. Jedna od njenih želja je i da obuče dres reprezentacije Crne Gore. Inače, Haris, stariji Elmin brat, nastupa za ekipu Stony Brook univerziteta.
Lice Fokusa: Dino Radončić Šesnaestogodišnji Dino Radončić je košarkaš koji "prijeti" da će jednog dana igrati na NBA parketima. Trenutno nosi dres Reala iz Madrida, a o kakvom se talentu radi možda najbolje govori podatak da ga je specijalizovani košarkaški sajt Eurohopes proglasio za najvećeg talenta u svom uzrastu u Evropi. Dino je rođen 8. januara 1999. godine u Njemačkoj, ali je rano djetinjstvo, školovanje i početak košarkaške karijere započeo u Zrenjaninu, rodnom gradu svoje majke. Prve košarkaške korake napravio je u KK „Storm Zrenjanin” sa deset godina, a u selekciji kadeta njegov tim je već tada bio prvak države. Od tada je njegova karijera krenula vrtoglavom uzlaznom putanjom. Dino je od 2. septembra 2013. igrao u Barseloni, gdje je u potpunosti opravdao svu medijsku pažnju koju je plijenio i sa tim klubom osvojio titulu. Bio je najbolji igrač tima sa prosjekom od 25 poena, 11 skokova i osam asistencija. Postao je najmlađi stranac u istoriji koji je došao u katalonski klub… Međutim, Barselonin ljuti rival je nastojao da Radončića dovede u svoje redove, i uspio je u tome. Dino se, naravno, revanširao sjajnim partijama i u dresu kraljevskog kluba - donio je Realu titulu nakon decenijskog posta. Prošlog mjeseca, u finalu „el klasika“ protiv Barselone, ovaj, 201 centimetar visoki košarkaš, ubacio je 18 poena, imao 11 skokova i šest asistencija, pa je s pravom proglašen za najboljeg igrača finala. Dino je, inače, sin Damira Radončića, proslavljenog rukometaša, koji je igrao u najjačim evropskim ligama, i oblačio dresove reprezentacija Jugoslavije, Bosne i Hercegovine i SAD. Dinova majka Vanja je bivša odbojkašica.
Binais Begović Iron Man Magazine, vodeći svjetski bodibilding i fitnes magazin i svjetski lider informacija o treninzima iz tih oblasti, objavio je da su preduzetnik Binais Begović i njegova supruga, dr Catherine Begović, kupili tu kompaniju... OPSIRNIJE
Maša i Adis Gutić   Maša je poznata svjetska manekenka, a od ljetos i zvanično naša snajka. Adis se već dugo godina bavi manekenstvom i glumom. Imao je glavne uloge u filmovima Fatalis i Marco Polo.
Ajla Karajko Dvadesetdvogodišnja Ajla Karajko iz Travnika jedna je od sedam najboljih studentkinja u SAD po ocjeni magazina „Glamour“. Humana, vrijedna, nenametljiva, dobitnica brojnih domaćih i međunarodnih nagrada, od malena niže uspjehe i odlučno korača ka novim izazovima. Iako je tek na pragu treće decenije, Ajla ima biografiju kao malo ko od njenih vršnjaka. Ipak, uspjeh je nije promijenio, pa i danas mašta kao kad je to radila kao djevojčica u ratom zahvaćenoj Bosni. Ajla, koja ovih dana na Kolumbija univerzitetu ostvaruje svoje snove, otvorila je sebi vrata brojnih svjetskih institucija, ali nikada nije zaboravila svoju domovinu i svoj narod, pa je u rodnom gradu realizovala niz projekta, među kojima i izgradnju Sigurne kuće „Nada“... OPŠIRNIJE
Alen Dervišević  Za plivača Alena Derviševića se ne bi pouzdano moglo utvrditi je li bolji na kopnu ili u vodi. Na kopnu je odličan student, uzoran sin i primjeran momak, a kroz vodu je do sada doplivao do stotina zlatnih, srebrnih i bronzanih medalja, pehara, pohvalnica, priznanja… I sada ovaj naš mladić, porijeklom iz Gusinja, u Sjedinjenim Američkim Državama vrijedno trenira kako bi ostvario svoj san – učešće na Olimpijskim igrama u Rio De Žaneiru 2016. godine...OPSIRNIJE

OBAVJEŠTENJA O SMRTI, POMENI I SJEĆANJA NA NAJMILIJE

SPECIJALNO IZDANJE


 

Video dana

BISERI

VIC NEDELJE