03292020ned
Last updatened, 29 mar 2020 1pm

Top Story

U ringu dijelio nokaute, a u sudnici pravdu: Smolović spasio život protivniku, zbog plemenitosti ga poredili s Alijem

Vidjevši da je protivnik nakon udarca prevrnuo oči, Smolović ga je prihvatio i lagano položio na pod. Da to nije uradio, njegov rival, kojem ne želi da pominje ime, u tom stanju vjerovatno ne bi preživio pad. Potez koji je napravio nakon nokauta sjutradan je punio novinske stupce, a slika mladog boksera našla se pored fotografije Muhameda Alija, sa kojim su ga, zbog plemenitosti, upoređivali. Ispod slike je pisalo „Ko kaže da boks nije plemenita vještina“

Kada je davne 1970. godine Milorad Milan J. Smolović, mladi bokser Radničkog iz Prištine, nokautirao protivnika, o tadašnjem studentu prava brujala je cijela Jugoslavija.

Vidjevši da je protivnik nakon udarca prevrnuo oči, Smolović ga je prihvatio i lagano položio na pod. Da to nije uradio, njegov rival, kojem ne želi da pominje ime, u tom stanju vjerovatno ne bi preživio pad.

Potez koji je napravio nakon nokauta sjutradan je punio novinske stupce, a slika mladog boksera našla se pored fotografije Muhameda Alija, sa kojim su ga, zbog plemenitosti, upoređivali. Ispod slike je pisalo „Ko kaže da boks nije plemenita vještina“.

ODBIO PONUDU OD 20 MILIONA

Smolović, dugogodišnji sudija Višeg suda u Bijelom Polju, sada advokat, boksom je počeo da se bavi kada je imao 19 godina. Tada je završio srednju školu i upisao Pravni fakultet u Prištini.

„Volio sam taj sport. Malo sam vježbao ovdje sa društvom, a zatim postao član Radničkog iz Prištine koji je tada bio u drugoj ligi. Vrlo brzo sam počeo sa mečevima. Kuriozitet je bio što je do 81 kilogram bila poluteška, a preko toga teška kategorija. Ja sam imao 82 kilograma i boksovao sa momcima koji su imali po 120 kila i sa svima izlazio na kraj. Nisam prezao ni od koga i na meč sam išao kao na svadbu“, priča Smolović u razgovoru za Portal Revije Fokus.

O meču koji je, vjerovatno, obilježio njegovu karijeru, Smolović ne želi da otkriva mnogo detalja. Samo kaže da je održan u Nikšiću i da su ga u klubu molili da ne boksuje, da ga „protivnik ne iskasapi“.

„U novinama je pisalo da je moj protivnik izjavio: ’ Smolović, ko bješe to?’ Potcijenio me. U sali je bila ludnica. Nakon prve runde rekao sam sekundantu: ’Gledaj nokaut kakav do sada nisi vidio’. Sjutradan sam otišao u bolnicu i doktor mi je rekao da je i dalje u lošem stanju, ali da će biti dobro. Imao je amneziju i nikada više nije boksovao“, priča Smolović.

Čoče, odnosno Smole, kako su ga zvali u Prištini, je dobijao brojne ponude, ali je svom klubu ostao vjeran do kraja. Sjeća se ponude iz Beograda od dvadeset tadašnjih miliona, ali je odbio zbog uprave i drugara.

Boksovao je Smolović i sa legendom jugoslovenskog boksa, Matem Parlovim, dva puta, u Osijeku i Puli.

„Jedan meč je bio neriješen, a drugi je dobio na poene. Bio je veliki bokser, kakvog više nećemo imati. On je najbolji bokser svih vremena u Jugoslaviji“, ističe Smolović.

Jedini je, kaže, u Jugoslaviji učio rusku školu boksa, i to direktno od Nemeševa. Čuvenog boksera upoznao je na turniru u Poljskoj. Rus mu je pokazao udarac koji je vježbao čak šest mjeseci!

Smolović naglašava da boks ostavlja trajne posljedice.

„Sjećam se meča protiv Mađara Stevana Engleberta, Boksovao sam dvije runde, a da nisam znao za sebe, jer sam prije toga primio udarac u glavu. U trećoj sam došao sebi i čujem: ’Korak u stranu, kontra desni’. Tako i uradim i izbacim ga iz ringa. Lijevo oko mi je bilo zatvoreno“, kaže Smolović.

Sjeća se i boksovanja na Tašmajdanu, protiv Partizana.

„Kad sam prolazio pored Branka Pešića rekao mi je: ’Smole, žao mi je, noćas se završava jedna sjajna karijera’. Ja protivnika nokautiram i tempiram da padne pravo na njega“, prepričava jedan od brojnih mečeva.

Na pitanje zašto se boks naziva plemenitom vještinom, Smolović ističe svoj primjer sa meča u Nikšiću.

„Poslije svakog meča mi se izgrlimo i poljubimo, kao da ništa nije bilo. I tako se stvarno osjećamo. A pogledajte fudbal, rukomet, košarku... Kad se pobiju. I kad se završi meč idemo na zajednički ručak, kao da se ništa nije desilo. Čak se izvinimo ako nešto nije bilo kako treba. Nikada niste čuli da se bokser potukao na ulici. Zašto? Zato što ja znam šta znam, a on ne zna šta ja znam“, kaže Smolović i dodaje da se „prije boksovalo za narod, za naciju, a sada samo za pare“.

NIJEDNOM NIJE NOKAUTIRAN

Tokom karijere, koju je završio sa 27 godina, nijednom nije nokautiran. U ringu je bio 220 puta, imao 37 poraza, dvije neriješene borbe, dok su ostalo bile pobjede, uglavnom prekidom meča.

„Nisam imao puno povreda. Jednom mi je pukao mišić na desnoj ruci i tri meča sam boksovao jednom rukom. Imao sam 18 ultraljubičastih zračenja. Dvanaesti dan sam malo spustio ruku, a 18. sam je skroz pokretao. To je volja, kada kažete sebi: ’Hoću’!", kaže Smolović.

A za sve to vrijeme je učio i polagao ispite, jer je želio da ispuni želju svojoj majki Kosi i postane sudija. Profesori su ga voljeli i pratili sve borbe svog studenta.

„Imao sam posljednji ispit, a tada je važilo pravilo da ću, ako se ne pojavim, izgubiti godinu. Sjećam se, bio je petak. Boksovao sam i pukla mi je arkada, ali sam morao da se pojavim. I ja u opremi, sa indeksom za pojasom i peškirom, odem na fakultet. Sjednem, a sve brojim zvijezde, bolovi strašni... Ipak, odgovarao sam i položio ispit. A profesor se potom obratio studentima i rekao: ’Koleginice i kolege, od sada više ne važi pravilo koje sam imao’“, sjeća se Smolović, o kome je pjesnik Dušan Šujica, nakon jednog meča, napisao baladu.

FALSIFIKOVANJE NOVCA – NAJTEŽE SUĐENJE

Diplomirani pravnik, Smolović se zaposlio u Osnovnom sudu u Bijelom Polju. Šest mjeseci po zaposlenju je boksovao za svoj klub. Vježbao je u Bijelom Polju, a kada bi trebalo da boksuje, iz uprave bi došli po njega autom.

U Osnovnom sudu je radio dvije godine, a onda je izabran za sudiju Osnovnog suda udruženog rada za sjever Crne Gore.

„Bio sam predsjednik tog suda pet godina. Da su ti sudovi ostali, sa preduzećima se ne bi desilo to što se desilo. U Sloveniji i danas postoji Sud udruženog rada. Potom sam prešao u Viši sud u Bijelom Polju, 17 godina bio istražni sudija, predsjednik građanskog odjeljenja, predsjednik krivičnog odjeljenja, godinu dana predsjednik Višeg suda i, kao sudija, otišao u penziju. Ponosam sam na svoju sportsku i karijeru sudije. Nikada u sudskoj karijeri nisam imao nijedan eksces. Sudio sam najteža krivična djela i nijesam imao nijednu primjedbu - Kaluđerski laz, Bukovicu... Išao sam i na Kosovo, bez obezbjeđenja. Uvijek sam odbijao obezbjeđenje, jer ako neko hoće da me likvidira može to da uradi kad god hoće. Svoj posao sam radio profesionalno. Svi smo mi zanatlije, ali da bi neko bio sudija mora da bude kuražan i da zna posao. Nikad nisam poklekao pod pritiskom, kada bi neko pokušao da mi kaže kako da radim. Samo jednom mi se desilo da me u dva sata ujutro probudi telefon, ali sam znao ko je. Obukao sam se i otišao im pravo u kuću. Kuća puna. Kažem: ’Evo glave serdara Šćepana’. Bilo je malo gužve, ali se završilo dobro. I to je jedini slučaj da sam u 40 godina karijere imao prijetnju“, kaže Smolović.

Imao je na hiljade presuda, a prolaznost je bila 90 odsto. Uvijek se, kaže, trudio da nikoga ne povrijedi.

„Teže mi je bilo suđenje za falsifikat novca, nego za ubistvo. Ipak, nijednom nisam promašio. Za godinu dana sam imao 25 predmeta za falsifikovanje. Pričaju mi drugi šta su izjavljivali krivci: ’Kao da me gledao kako sam izvukao prljavu novčanicu!’", kroz smijeh priča Smolović.

Prije nekoliko godina zdravstveni problem je prijetio da mu potpuno preokrene život, ali je i tu bitku dobio.

„Jednog jutra, kao i obično, pošao sam na posao, ali mi nešto nije bilo u redu sa stopalom. Pošao sam kod pokojnog doktora Milije Pavićevića i rekao mi je da je u pitanju peroneus, odnosno pad stopala, i hitno me poslao kod neurohirurga u Podgoricu. Pitao sam ljekara koliko to traje i rekao mi je godinu - dvije, a možda i doživotno. Meni šećer skoči na 32! Pomislio sam: ’Zar da budem invalid cio vijek’“, priča on.

Podigao je kredit i otišao u Igalo.

„Imao sam protezu u nozi, jer sam prije toga imao udes i polomio oba kuka, i imao dvije operacije u Risnu. A stopalo nisam mogao da mrdnem ni milimetar. Međutim, medicinska sestra Rada, izbjeglica iz Sarajeva, bila je uporna i stalno govorila da mogu. I nakon 18. terapije podigao sam palac. Dvadeseti dan sam normalno hodao, a po izlasku sa pokojnim doktorom Pavićevićem se popeo na vrh Bjelasice. Rekli su mi da je to jedini slučaj u Igalu da je neko vratio stopalo“.

Zbog stresa je tada dobio dijabetes, ali ga uz redovnu terapiju drži pod kontrolom.

SVAKODNEVNI TRENING

Sudija Smolović je uvijek nosio bijelu košulju, a toga se ne odriče ni danas.

„Moja majka je mojoj supruzi jednom prilikom rekla: ’Ćerko, nemoj Milanu košulju u boji, molim te. Kad smo noktima zemlju grizli on je nosio bijelu košulju“, priča i dodaje da je pedanteriju naslijedio od majke, a od oca kuražnost.

Bijelu košuju i kravatu je, kaže, oblačio poslije svakog meča.

Smolović svakodnevno trči u prosjeku šest kilometara.

„Kad sam prestao da se bavim boksom nastavio sam da treniram. Kad je nevrijeme ili puno hladno, ja trčim uz stepenice“, priča on.

Jedino žali što, sticajem okolnosti, nije otišao na evropsko prvenstvo.

„Najbitnije je da sam ostao zdrav, jer boks ostavlja strahovite posljedice. Svega toga sam bio svjestan, ali sam takav – ne može da ne može i da nema“, kaže Smolović.

Svetlana Peruničić (Foto: Fokuspress.com i Privatna Arhiva)

UPOZORENJE: ZABRANJENO JE PREUZIMANJE TEKSTA I FOTOGRAFIJA BEZ PISMENE SAGLASNOSTI PORTALA REVIJE FOKUS

  • Najnovije

  • Najcitanije

Lice Fokusa

Previous Next
Enisa Nikaj, pjevačica i tekstopisac iz Njujorka: Ime za koje će se tek čuti Prvi singl, Burn This Bridge, Enisa je objavila u septembru 2016. godine, a imao je više od 115.000 sinhronizovanih video zapisa napravljenih za njenu pjesmu na aplikaciji Musically, sa milionima korisnika. To je dovelo do toga da je pjesma osvojila 2. mjesto na takmičenju “Next Wave October”, a video su premijerno prikazivali Billboard i iHeart Radio
Lice Fokusa: Elma Kolenović Osamnaestogodišnja Elma Kolenović jedna je od najzaslužnijh članica fudbalskog tima Fairleigh Dickinson univerziteta (FDU) koji je, prvi put u svojoj istoriji, osvojio NEC Conference takmičenje u ženskom fudbalu. I to bez poraza! Elma, o čijim uspjesima je Portal Revije Fokus ranije pisao, je freshmen i dala je pet golova i imala sedam asistencija. FDU se, takođe, prvi put automatski plasirao na NCAA turnir među 64 najbolja univerzitetska tima za ovu školsku godinu. Zahvaljujući dobrim ocjenama u školi i dobrim igrama na terenu, Elma ima punu stipendiju na ovom privatnom univerzitetu. Elma Kolenović živi u Njujorku, a porijeklom je iz Gusinja. Jedna od njenih želja je i da obuče dres reprezentacije Crne Gore. Inače, Haris, stariji Elmin brat, nastupa za ekipu Stony Brook univerziteta.
Lice Fokusa: Dino Radončić Šesnaestogodišnji Dino Radončić je košarkaš koji "prijeti" da će jednog dana igrati na NBA parketima. Trenutno nosi dres Reala iz Madrida, a o kakvom se talentu radi možda najbolje govori podatak da ga je specijalizovani košarkaški sajt Eurohopes proglasio za najvećeg talenta u svom uzrastu u Evropi. Dino je rođen 8. januara 1999. godine u Njemačkoj, ali je rano djetinjstvo, školovanje i početak košarkaške karijere započeo u Zrenjaninu, rodnom gradu svoje majke. Prve košarkaške korake napravio je u KK „Storm Zrenjanin” sa deset godina, a u selekciji kadeta njegov tim je već tada bio prvak države. Od tada je njegova karijera krenula vrtoglavom uzlaznom putanjom. Dino je od 2. septembra 2013. igrao u Barseloni, gdje je u potpunosti opravdao svu medijsku pažnju koju je plijenio i sa tim klubom osvojio titulu. Bio je najbolji igrač tima sa prosjekom od 25 poena, 11 skokova i osam asistencija. Postao je najmlađi stranac u istoriji koji je došao u katalonski klub… Međutim, Barselonin ljuti rival je nastojao da Radončića dovede u svoje redove, i uspio je u tome. Dino se, naravno, revanširao sjajnim partijama i u dresu kraljevskog kluba - donio je Realu titulu nakon decenijskog posta. Prošlog mjeseca, u finalu „el klasika“ protiv Barselone, ovaj, 201 centimetar visoki košarkaš, ubacio je 18 poena, imao 11 skokova i šest asistencija, pa je s pravom proglašen za najboljeg igrača finala. Dino je, inače, sin Damira Radončića, proslavljenog rukometaša, koji je igrao u najjačim evropskim ligama, i oblačio dresove reprezentacija Jugoslavije, Bosne i Hercegovine i SAD. Dinova majka Vanja je bivša odbojkašica.
Binais Begović Iron Man Magazine, vodeći svjetski bodibilding i fitnes magazin i svjetski lider informacija o treninzima iz tih oblasti, objavio je da su preduzetnik Binais Begović i njegova supruga, dr Catherine Begović, kupili tu kompaniju... OPSIRNIJE
Maša i Adis Gutić   Maša je poznata svjetska manekenka, a od ljetos i zvanično naša snajka. Adis se već dugo godina bavi manekenstvom i glumom. Imao je glavne uloge u filmovima Fatalis i Marco Polo.
Ajla Karajko Dvadesetdvogodišnja Ajla Karajko iz Travnika jedna je od sedam najboljih studentkinja u SAD po ocjeni magazina „Glamour“. Humana, vrijedna, nenametljiva, dobitnica brojnih domaćih i međunarodnih nagrada, od malena niže uspjehe i odlučno korača ka novim izazovima. Iako je tek na pragu treće decenije, Ajla ima biografiju kao malo ko od njenih vršnjaka. Ipak, uspjeh je nije promijenio, pa i danas mašta kao kad je to radila kao djevojčica u ratom zahvaćenoj Bosni. Ajla, koja ovih dana na Kolumbija univerzitetu ostvaruje svoje snove, otvorila je sebi vrata brojnih svjetskih institucija, ali nikada nije zaboravila svoju domovinu i svoj narod, pa je u rodnom gradu realizovala niz projekta, među kojima i izgradnju Sigurne kuće „Nada“... OPŠIRNIJE
Alen Dervišević  Za plivača Alena Derviševića se ne bi pouzdano moglo utvrditi je li bolji na kopnu ili u vodi. Na kopnu je odličan student, uzoran sin i primjeran momak, a kroz vodu je do sada doplivao do stotina zlatnih, srebrnih i bronzanih medalja, pehara, pohvalnica, priznanja… I sada ovaj naš mladić, porijeklom iz Gusinja, u Sjedinjenim Američkim Državama vrijedno trenira kako bi ostvario svoj san – učešće na Olimpijskim igrama u Rio De Žaneiru 2016. godine...OPSIRNIJE

SPECIJALNO IZDANJE


 

Video dana

Mali oglasi

Previous Next
Oglasi i obavještenja Neka Vaš oglas ili obavještenje vide hiljade naših čitalaca širom svijeta! Mi smo tu da Vam pomognemo da u najkraćem mogućem roku oglas o prodaji ili...
E&M Electrical kompaniji u Njujorku potrebni radnici Ukoliko ste odgovorni, želite da napredujete u karijeri i radite sa iskusnim električarima, naša kompanija je pravo mjesto za vas. Zainteresovani se mogu javiti na e-mail Ova...

BISERI

VIC NEDELJE

    Crnogorske brige oko korone      
    Crnogorske brige oko korone

    Pojedini stanovnici Crne Gore, jedine zemlje u Evropi gdje nema oboljelih od korona virusa, sumnjaju da to i nije bezopasno.

    „Ako Evropa ukapira da smo imuni na virus, na'ebali smo“, veli zabrinuti Crnogorac svom unuku.

    „Zašto Đede? Zar to nije dobro?“, pita unuk

    Read more...