07202019sub
Last updatesri, 17 jul 2019 2pm

Top Story

Obućarska radnja “Napredak”, Džijata Lekića: Džijo, majstor, maestro

Obućarska radnja je atelje gdje vješta ruka obućara iznošenim cipelama daruje novi život. Džijov “Napredak” je više od zanata. To je umjetnost

Džijat Džijo Lekić (Foto: "Monitor)

U maloj obućarskoj radnji, u Ulici Balšića u centru Podgorice, radi Džijat Lekić. Za mušterije omiljeni Džijo. Radnja se simbolično zove “Napredak”, a naprijed gura preko pola vijeka.

Obućarski zanat je umjetnost, počinje priču Džijat. On ne pravi razliku između bogatog i siromašnog čovjeka. Cipele nose obojica.

“U doba komunizma postojale su zadruge opančara i obućara. Tu se zanat pekao, šegrt je učio od majstora. Tu su i moji počeci“, prisjeća se Džijo.

Zadruge su u Jugoslaviji omogućavale seoskom stanovništvu da, u vrijeme ratova, visokih poreza, nerodnih godina i primitivnih obrada zemlje, preživi i poboljša svoj materijalni položaj. Tridesetih godina prošlog vijeka nastalo je i geslo zadrugara: “Udruživanje je zakon života na kome se temelji svekoliki napredak“.

Vrijeme je odnijelo komunizam, a sa njim i posljednju zadrugu. Od 2005. godine, kada se osamostalio, Džijat je u “Napretku” svakoga dana, izuzev nedjeljom, od sedam ujutru do osam uveče.

“Koliko muzike toliko para“,važi u njegovom slučaju.

Sa 16 godina uplovljava u obućarske vode.

“Zanatlija mora da se preda svom poslu. Da bi se obućarski zanat usavršio potrebne su od dvije do pet godina. Nije teško, kada postoji volja“.

U “Napretku” radi i Omer Mujo Hodžić, Džijatov rođak. Tu je već sedam ili osam godina, a na zanat se već odavno privikao. Sa osmjehom kaže da se teže privići na ćud ljudi.

“Kada popravljamo ženske potpetice, na svaki udarac čekića, onim osjetljivijim mušterijama se otrgne jedno – pazite!“.

Džijat kaže da posla ne fali i da od obućarstva može da se živi. Svejedno, obućar se u Crnoj Gori može postati jedino praksom u nekoj obućarskoj radnji. Škola za ovaj zanat ne postoji.

Vlasnik “Napretka” se prisjeća vremena kada su u Crnoj Gori radile fabrike koje su prehranjivale porodice.

“Imali ste ‘Titeks’, ‘Košutu’, ‘Polimku’, fabriku ‘Radoje Dakić’, ‘Marko Radović’, ‘Obod’ i mnoge druge. Svaka je zapošljavala po par hiljada ljudi. Gradovi u kojima su se nalazile bili su naši industrijski centri, a sa njihovim zatvaranjem mnogi su izgubili radna mjesta i sada polako odlaze iz Crne Gore. One su nekada bile simboli našeg napretka a sada su ruševine“.

“Preduzetnik finansijski bolje živi u kapitalizmu. Ipak, onda je bilo sigurnije. Ne branim nikoga, nisu mi komunisti ništa dali, osim čekića. Znalo se: koliko radiš, toliko zaradiš. Sad više ništa nije sigurno, živi se od danas do sjutra. Vrijeme je strahovanja“, priča Džijat.

Kalup za širenje, presa, mašina za šivenje i čekić samo su neki od obućarskih alata. U radnji “Napredak” cipele popravljaju, a ne proizvode. Džijat nerado kaže da razlog za to nije samo finansijske prirode. Tržište diktira tempo, a preprodaja i uvoz su u Crnoj Gori lagodniji put do zarade.

Dani kada se nosila obuća koju su proizvodile ‘Lenka’ i ‘Mladost’ iz Bijelog Polja, davno su iza nas. Fabrike su privatizovane, a radnici su završili na birou rada. Mnogi su, umjesto otpremnina, prije dočekali invalidske penzije, jer su u međuvremenu zbog stalnog kontakta sa štetnim materijama oboljeli od vaskulitisa i drugih bolesti.

Život u savremenoj Crnoj Gori Džijat Lekić opisuje iskustvom koje je imao sa svoja dva šegrta.

“Strpljenje je među glavnim obućarskim vrlinama. Ali, u potrazi za boljim životom ono se lako gubi. Dva momka koja su vrijedno radila kod mene ipak je privuklo inostranstvo. Razumljivo“.

U Crnoj Gori postoje mini grantovi za zanatlije koje dodjeljuju ministarstva, strana preduzeća ili organizacije Evropske unije. Džijat kaže da taj novac nije dovoljan ni za opremu.

Najviše ga brine što je u silnim traganjima, ambicijama i zaradama izgubljen osjećaj za porodicu i ona toplina doma. Nada se da će se to bar malo promijeniti novim Zakonom o neradnoj nedjelji.

U “Napretku” popravljaju i kaiševe, tašne i torbe, kofere. Ovdje dolaze svi - od političara do penzionera, a ni veresija im nije strana. Džijat kaže da su cijene za obućarske usluge u Crnoj Gori, u odnosu na region, daleko niže, ali da ih zbog siromaštva ne dižu. U Hrvatskoj su, na primjer, popravke peta i polovina muških cipela dva puta skuplje. Bez obzira na to, Džijat često u šali kaže mušterijama: “Ti doneseš nove cipele, mi ih napravimo još novijim“.

Njegovo iskustvo svjedoči da u Crnoj Gori kupac nije zaštićen.

“Mnogi ne znaju šta kupuju. Jednom sam mušteriji, koja je na popravku donijela čizme poznate marke, rekao da je veliki novac, umjesto za pravu kožu, dala za skaj. Ovakve prevare su česte“.

Nije zlato sve što sija. On objašnjava da se uvozi obuća čiji izgled prija oku, a da se o kvalitetu manje vodi računa. Cijene su, naravno, visoke. Opasnost obućarskom zanatu vreba iz nekih kineskih butika, od cipela koje su za jednokratnu upotrebu i koje ne vrijedi popravljati. Jednostavnije je i ekonomičnije kupiti nove.

Obućarska radnja je atelje gdje vješta ruka obućara iznošenim cipelama daruje novi život. Džijov “Napredak” je više od zanata. To je umjetnost.

Andrea Jelić (“Monitor”)

  • Najnovije

  • Najcitanije

Lice Fokusa

Previous Next
Enisa Nikaj, pjevačica i tekstopisac iz Njujorka: Ime za koje će se tek čuti Prvi singl, Burn This Bridge, Enisa je objavila u septembru 2016. godine, a imao je više od 115.000 sinhronizovanih video zapisa napravljenih za njenu pjesmu na aplikaciji Musically, sa milionima korisnika. To je dovelo do toga da je pjesma osvojila 2. mjesto na takmičenju “Next Wave October”, a video su premijerno prikazivali Billboard i iHeart Radio
Lice Fokusa: Elma Kolenović Osamnaestogodišnja Elma Kolenović jedna je od najzaslužnijh članica fudbalskog tima Fairleigh Dickinson univerziteta (FDU) koji je, prvi put u svojoj istoriji, osvojio NEC Conference takmičenje u ženskom fudbalu. I to bez poraza! Elma, o čijim uspjesima je Portal Revije Fokus ranije pisao, je freshmen i dala je pet golova i imala sedam asistencija. FDU se, takođe, prvi put automatski plasirao na NCAA turnir među 64 najbolja univerzitetska tima za ovu školsku godinu. Zahvaljujući dobrim ocjenama u školi i dobrim igrama na terenu, Elma ima punu stipendiju na ovom privatnom univerzitetu. Elma Kolenović živi u Njujorku, a porijeklom je iz Gusinja. Jedna od njenih želja je i da obuče dres reprezentacije Crne Gore. Inače, Haris, stariji Elmin brat, nastupa za ekipu Stony Brook univerziteta.
Lice Fokusa: Dino Radončić Šesnaestogodišnji Dino Radončić je košarkaš koji "prijeti" da će jednog dana igrati na NBA parketima. Trenutno nosi dres Reala iz Madrida, a o kakvom se talentu radi možda najbolje govori podatak da ga je specijalizovani košarkaški sajt Eurohopes proglasio za najvećeg talenta u svom uzrastu u Evropi. Dino je rođen 8. januara 1999. godine u Njemačkoj, ali je rano djetinjstvo, školovanje i početak košarkaške karijere započeo u Zrenjaninu, rodnom gradu svoje majke. Prve košarkaške korake napravio je u KK „Storm Zrenjanin” sa deset godina, a u selekciji kadeta njegov tim je već tada bio prvak države. Od tada je njegova karijera krenula vrtoglavom uzlaznom putanjom. Dino je od 2. septembra 2013. igrao u Barseloni, gdje je u potpunosti opravdao svu medijsku pažnju koju je plijenio i sa tim klubom osvojio titulu. Bio je najbolji igrač tima sa prosjekom od 25 poena, 11 skokova i osam asistencija. Postao je najmlađi stranac u istoriji koji je došao u katalonski klub… Međutim, Barselonin ljuti rival je nastojao da Radončića dovede u svoje redove, i uspio je u tome. Dino se, naravno, revanširao sjajnim partijama i u dresu kraljevskog kluba - donio je Realu titulu nakon decenijskog posta. Prošlog mjeseca, u finalu „el klasika“ protiv Barselone, ovaj, 201 centimetar visoki košarkaš, ubacio je 18 poena, imao 11 skokova i šest asistencija, pa je s pravom proglašen za najboljeg igrača finala. Dino je, inače, sin Damira Radončića, proslavljenog rukometaša, koji je igrao u najjačim evropskim ligama, i oblačio dresove reprezentacija Jugoslavije, Bosne i Hercegovine i SAD. Dinova majka Vanja je bivša odbojkašica.
Binais Begović Iron Man Magazine, vodeći svjetski bodibilding i fitnes magazin i svjetski lider informacija o treninzima iz tih oblasti, objavio je da su preduzetnik Binais Begović i njegova supruga, dr Catherine Begović, kupili tu kompaniju... OPSIRNIJE
Maša i Adis Gutić   Maša je poznata svjetska manekenka, a od ljetos i zvanično naša snajka. Adis se već dugo godina bavi manekenstvom i glumom. Imao je glavne uloge u filmovima Fatalis i Marco Polo.
Ajla Karajko Dvadesetdvogodišnja Ajla Karajko iz Travnika jedna je od sedam najboljih studentkinja u SAD po ocjeni magazina „Glamour“. Humana, vrijedna, nenametljiva, dobitnica brojnih domaćih i međunarodnih nagrada, od malena niže uspjehe i odlučno korača ka novim izazovima. Iako je tek na pragu treće decenije, Ajla ima biografiju kao malo ko od njenih vršnjaka. Ipak, uspjeh je nije promijenio, pa i danas mašta kao kad je to radila kao djevojčica u ratom zahvaćenoj Bosni. Ajla, koja ovih dana na Kolumbija univerzitetu ostvaruje svoje snove, otvorila je sebi vrata brojnih svjetskih institucija, ali nikada nije zaboravila svoju domovinu i svoj narod, pa je u rodnom gradu realizovala niz projekta, među kojima i izgradnju Sigurne kuće „Nada“... OPŠIRNIJE
Alen Kolenović Kada se uskoro u američkim kinima pojavi naučno fantastični film „Vesuvius“, filmski ljubitelji će biti u prilici da na djelu vide Alena Kolenovića, koji u filmu igra ni manje ni više nego – glavnu ulogu. Alen je rođen 18. decembra 1988. godine u Gusinju. Već 1991. godine njegova se porodica doselila u SAD, gdje je Alen ubrzo pokazao svoj talenat. Sa svojih šest godina počeo je trenirati karate, gdje je ostvario dobre rezultate. Nosilac je crnog pojasa drugi dan, a širom SAD je osvojio brojne medalje i pehare. Pored karatea, bavi se i drugim sportovima. Na daskama koje život znače stao je još dok je pohađao studije na State University Of New York – State University At Stony Brook, gdje je diplomirao sa desetkom. Pri završnoj godini studija pohađao je časove glume, da bi poslije završenih studija upisao i završio trogodišnju školu za glumu u poznatom „William Esper studiju“ u Njujorku. Igrao je u nekoliko pozorišnih predstava na Brodveju: „The Train“, „Belgrade Trilogy“, „Fare Game“ i „Meridian, Mississippi Redux“.  Kolenović je imao i nekoliko filmskih i serijskih uloga...    

Video dana

VIC NEDELJE

    Mujo i hodža      
    Mujo i hodža

    Došao Mujo kod hodže i kaže: - Fata me vara.

    Hodža: - Razvedi se.

    Mujo: - Ne mogu, volim je.

    Hodža: - Onda se ne razvodi.

    Mujo: - Ali stalno mi je to na umu.

    Hodža: - Pa, razvedi se.

    Mujo: - Ne mogu zbog djece.

    Hodža: - Onda se nemoj razvesti.

    Mujo: - Ali ne mogu joj oprostiti.

    Read more...