Autorsko veče Kemala Musića održano na Cetinju

Kultura

Autorsko veče Kemala Musića održano na Cetinju

Kroz usta svojih junaka i svojeg „alter ega“, pisac iznosi na vidjelo istine o pojedinim događajima, vremenima i ljudima. Njegovo djelo „Nedokazive istine Lameka Ćisuma“ predstavlja prisjećanje glavnog junaka, alijas samog pisca, na neke događaje koji su se dešavali u prošlosti. Posljedica se nadovezuje na uzrok i pričanje se nastavlja u nedogled, kazao je profesor književnosti Veljko Đukanović

Autorsko veče Kemal Musića održano je u prepunoj sali JU Narodna biblioteka i čitaonica ,,Njegoš“ na Cetinju. O stvaralaštvu ovog autora govorili su književni kritičar Božidar Proročić i profesor književnosti Veljko Đukanović.

Musić je rođen 1972. godine u Godijevu kod Bijelog Polja. Objavio je romane „Žig, „Nešto nalik punom mjesecu“ i „Nedokazive istine Lameka Ćisuma“, te zbirke priča, pripovijedaka i reportaža „Zasjeda“, „Luda kuća“, „Kad su vukovi gladni biće oštra zima“, „Priče o malim i velikim čudima“ (sa Radomanom Čečovićem) i izbor iz crnogorske kratke priče „Zborno mjesto“ (sa Bogićem Rakočevićem). Dobitnik je književnih nagrada „Avdo Međedović“ i „Odzivi“, novinarske nagrade „Boško Pušonjić“ za reportažu i nagrade Društva crnogorskih novinara za knjigu reportaža...

Književni kritičari se uglavnom slažu da je Kemalu Musiću pošlo za rukom da izgradi posve originalan književni svijet sa likovima koji svoj simbolički potencijal grade insistiranjem na specifičnostima prostornih i vremenskih kategorija kojima pripadaju, a koji determinišu izolovanost, egzistencijalna tjeskoba, psihičke i identitetske traume, kao i sve ono čime se legitimiše čovjek konkretnog ambijenta i konkretnog vremena. Profesor Đukanović je istakao da književno stvaralaštvo Kemala Musića ima korijen u narodnoj tradiciji kraja iz kojeg potiče.

- Kroz usta svojih junaka i svojeg „alter ega“, pisac iznosi na vidjelo istine o pojedinim događajima, vremenima i ljudima. Njegovo djelo „Nedokazive istine Lameka Ćisuma“ predstavlja prisjećanje glavnog junaka, alijas samog pisca, na neke događaje koji su se dešavali u prošlosti. Posljedica se nadovezuje na uzrok i pričanje se nastavlja u nedogled, kazao je Đukanović.

Književni kritičar Božidar Proročić je istakao da cjelokupno dosadašnje stvaralaštvo Kemala Musića, bez obzira na vrstu, obim i vrijeme nastanka, pojedinačno odlikuje osobeni kritički senzibilitet i visoka književnoteorijska i književnoistorijska vrijednost.

- Kemal Musić je jedan od rijetkih koji je uspješno spojio novinarsku preciznost i proznu imaginaciju. Musić nas tematskom širinom, dubinom sagledavanja stvarnosti, ali i ne tako daleke prošlosti, snagom svog unutrašnjeg doživjljaja, bistrinom misli i proznim pristupom, uvodi u svijet svojih romana, ali i kratkih priča. Autor ovo postiže tako što pušta da vizuelni detalji osvoje čitaočevu pažnju, kazao je Proročić.

Izvode iz Musićevih djela govorio je učenik Vasilije Đukanović, muzička pratnja bili su Iva Vučković na vilini i Aleksa Pravilpvić na gitari, učenici Osnovne škole „Lovćenski partizanski odred“.

Na kraju večeri, autor je uručio dio izdanja ,,Rakovićevih večeri poezije” na poklon Osnovnoš školi ,,Njegoš” koje je u ime škole primila profesor književnosti Ljiljana Perišič i osnovnoj školi ,,Lovćenski partizanski odred“ koje je u ime škole primio direktor Veljko Đukanović.

Božidar Proročić

 MOJ DRUG RADOMAN, IPAK, NIJE VOLIO MIRIS PARFEMA KOJI SU KORISTILE PROSTITUTKE U NJU ORLEANSU

Moj drug Radoman nije volio muziku čije ime znači seksualni čin, niti miris parfema koji koriste prostitutke u Nju Orleansu. Gnušao se tekstova što vonjaju na naftalin i sokake koje Faiz sanja u dalekoj Skandinaviji. Njegovi učitelji hodali su nikšićkim korzoom sa cigaretom u zubima i pikslom u ruci. Domaštavili osmijeh Ljuba Čupića, kao Mona Lizin.

Od njih je učio kako se od crnogorskog kamena kleše stih.

Radoman je proučavao teoriju književnosti, koja nije imala nikakve veze sa Bili Holidej, niti sa Filadelfijom. Između toga odnekud je našao kopču i jedne hladne decembarske noći, u nekom pešterskom hotelu, ispred njega je zaigrala Lejdi Dej. Mirisala je na džez. Na saksofon čija je muzika prolazili kroz drvene zidove hotela na Pešterskoj visoravni. Napolju su pucala jelova stabla na minus pedeset stepeni Celzijusovih i u automobilima ispred hotela mrznuo je antifriz. U sobi broj trideset i dva igrala je Bili Holidej. Džez improvizacije prodrle su kroz hladnoću decembarske noće i snijeg je počeo da se topi. Topila se i Radomanova odbojnost prema dzez pjevačicama. Prema parfemu koji su koristile prostitutke u Nju Orleansu i prema utopijama svih vrsta. Te noći je volio Lejdi Dej. Njenu zanosnu igru. Volio je i njenu političku pripadnost, kojoj, inače, nije bio sklon. U duboki izrez njenog dekoltea, među dva brda, kao dvije Galice, gurnuo je novčanicu koja, ustvari, i nije bila novčanica, već pergament na kojem su bile ispisane priče o malim i velikim čudima. Te priče, nastajale su dok je Tramp podizao zid prema Meksiku, dok je Izrael napadao vojne baze na jugu Sirije, dok su crnogorski jezik i nacija preživljavali torturu zbog vjekovnog postojanja.

Nikšićki studen Radoman znao je da se u gradu njegovog školovanja nikad nije govorilo „lepo“. Znao je da bitka na Čegru i Nikšić nemaju nikakve veze. Ali, znao je Radoman, moj drug, nikšićki student, i da je mućak ipak – jaje. I da kukavice legu – jaja. Znao je i da od avganistanskog maka može da dođe do prekida mozga. Mada nije koristio tu egzotičnu biljku, opijume sa istoka, niti „belo“ što je stizalo kosovskim kanalima u Crnu Goru, uz duplu lozu i smotanu cigaru duvana sa buvljaka, došlo je do totalnog prekida u glavi. Moj drug Radoman, nikšićki student, izgubio je pamet. Ako je pameti tu ikada i bilo. Ako se u pamet ubraja zanesenost knjigama, poezijom Ismeta Rebronje, pelikan perima i antifašističkim pokretom naroda i narodnosti Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije. Žućkasti pergament sa rukopisom „strogo povjerljivo“, predao je Luki. Poznatom kaligrafu porijeklom iz Japana. Tutnuo mu je pergament i otišao. Luka je samo rekao „hvala“ i njegove oči su još dugo ostale na Radomanovim leđima.

Moj drug Radoman ni dan-danas ne voli muziku čije ime znači seksualni čin, niti miris parfema koji koriste prostitutke u Nju Orleansu. I gnuša se tekstova koji podsjećaju na džez, na improvizaciju, na aluzije kako su nastajale priče o malim i velikim čudima. Njegov kabinet maternjeg jezika u Srednjoj školi miriše na Kortasara. Na Karvera i Asmira Kujovića.

Ponekad odem i ja do tog njegovog kabineta. Pređe mi od Radomana prekid u mozgu. Nekad mi zamiriše onaj pergament koji je tutnuo u njedra Lejdi Dej, ili onaj kojim je častio Luku – starog kaligrafa. Tada se uznemirim. Po vratu mi skoče žile debele kao ruka.

A Radoman me samo gleda.

I puši...

KEMAL MUSIĆ