08102020pon
Last updatepon, 10 avg 2020 3pm

Glas Dijaspore

Jelisaveta Stanišić: Devet decenija nostalgije za postojbinom

Ne žalim ni za čim, sem za domovinom, ali sam ubijeđena da će mi se ostvariti želja da umrem u Crnoj Gori. Već se pripremam za to. Zlatni broš životnog traženja se sada ogleda u tome da provedem poslednje godine života u zemlji mojih predaka i da im se, kad Bogu bude milo, pridružim u vječnom miru u našoj majci otadžbini

Jelisaveta sa slikom svog đeda Radosava Stanišića, perjanika kralja Nikole

Rođena u Argentini od roditelja iz krševite i daleke Crne Gore, od malena sam ośećala nostalgiju koju dugo nijesam razumjela i umjela da objasnim. Majka mi je umrla kada sam imala godinu dana, pa me je otac poslao prijateljskoj porodici na krajnjem jugu Italije, kako bih imala ženski nadzor koji on nije mogao da mi obezbijedi. Moje djetinstvo je prošlo između Kalabrije i Buenos Airesa. Sa nepunih 16 godina, uoči životnih izazova koje donosi ulazak u svijet odraslih, ostala sam i bez oca.

Danas kada gledam unazad na moj život, iako dugovječan, prošao je brzo. Život ispunjen radom, naporom i sa malo vremena za odmor. Sa skoro napunjenih devet decenija života često se pitam: Čemu sve? Đe je otišlo vrijeme? Pored profesionalnih obaveza kao ljekar, predavač i akademik, uvijek sam se interesovala i posvećivala stvarima i obavezama koje većinu mojih vršnjakinja nije zanimalo. Na primjer, voljela sam da sama pravim sopstvenu garderobu, kao i zavjese, stolnjake i sve druge kućne tekstilne proizvode. Često sam šila dugačke plisirane suknje dekorisane sitnim vezenim cvjetovima, prsluke i bluze sam takođe ukrašavala vezom u bojama i zlatnim nitima. Isto se dešavalo i sa namještajem, svo pokućstvo koje me okružuje nosi pečat mojih ruku. Pojedine komade drvenog namještaja sam sama izradila, a većinu postojećeg sam prepravila.

Dok sam bila đevojka plela sam kosu i nosila male jednostavne šešire - nešto što nije bilo uobičajeno i moderno za moje sugrađanke u to vrijeme. Kada sam se udala nosila sam kratku kosu, ili pletenice svijene u krug oko glave.

I pored dugih sati provedenih u bolnici, ambulanti ili na fakultetu, sa zadovoljstvom sam nalazila vremena za kuvanje. Nije to bio veliki izbor različitih jela, ali sam uvijek znala da se snađem i napravim ukusan objed od onoga što sam imala u kužini. Sve što sam radila je proizvod samoukosti, jer nijesam imala sreću da me neko nauči. Jogurt sam pravila sama kao i sve slatkiše i peciva. Iz nekog razloga specijalnost su mi postale štrudle i slavski kolači.

Još jedna specifičnost u mom više nego aktivnom životu je i činjenica da razumijem i dosta dobro govorim crnogorski jezik, iako nikada nijesam pośetila svoju postojbinu. Nijesam ga naučila u školi jer tamo đe sam odrasla crnogorski nije bio nastavni jezik i nije se predavao. Kao mala slušala sam ga od oca i njegovih prijatelja u crnogorskom udruženju u Buenos Airesu. Śećam se da sam sa ocem govorila na naški. Kasnije sam imala sporadične prilike da ga govorim sa ponekim pośetiocem sa Balkana, a u posljednje vrijeme sa prvim ambasadorom Crne Gore u Argentini Gordanom Stojovićem.

Prije nekoliko godina, ovaj meni dragi čovjek se zainteresovao za moju životnu priču, kontaktirao me i mi smo se upoznali. Vrijeme i razgovori sa njim pomogli su mi da bolje upoznam sopstvene korijene i da razumijem sve ono što sam navela u prijethodnom dijelu teksta, dajući im puni smisao. Tako sam najzad razumjela moju prirodnu potrebu da obrađujem drvo koja nije ništa drugačija od potrebe koje su za tim imale crnogorske žene, zanatski spretne od djetinjstva. Shvatih da, iako sam bila u mogućnosti da kupim garderobu i kućne potrepštine možda i bolje od ostalih, imala sam iskonsku želju i potrebu da iskoristim rijetke trenutke slobodnog vremena kuvajući, vezeći ili u pravljenju namještaja.

Na kraju, kao veliko iznenađenje nauka mi je zatvorila krug i dala završni odgovor na sva moja pitanja. Test DNK koji ima visok stepen preciznosti kada je u pitanju etničko porijeklo i nacionalnost, dao je rezultat da sam 99,09% Crnogorka. Jasno je da krv, kako kaže španska poslovica, vuče više i jače nego par bivola, i da i kad je u pitanju kulturno nasljeđe kao što je gastronomija, zanatske vještine i radne navike - takođe se prenose magičnom snagom genetske biologije.

Kao zaključak, ona neshvatljiva nostalgija koja me je pratila cio život danas je zamijenjena velikom radošću, jer sam dublje upoznala sopstvene korijene, pripadnost i izvor osobenih karakteristika. Možete doseći velike intelektualne visine, uspjeti u životu, imati sve što poželite. Ali, ne možete pobjeći od sebe i od svojih korijena. Samo ako ste blizu svoje kuće i među svojima, moguć je doživljaj potpune sreće. U tuđini ste brod bez sidra, koji luta morima, vidi i doživi mnogo toga, ali ni u čemu istinski ne uživa jer zna da nijedna luka neće biti njegovo istinsko utočište.

Ne žalim ni za čim, sem za domovinom, ali sam ubijeđena da će mi se ostvariti želja da umrem u Crnoj Gori. Već se pripremam za to. Zlatni broš životnog traženja se sada ogleda u tome da provedem poslednje godine života u zemlji mojih predaka i da im se, kad Bogu bude milo, pridružim u vječnom miru u našoj majci otadžbini.

Jelisaveta Stanišić ("Identitet")

O autoru

Dr Jelisaveta Stanišić je šćer crnogorskog emigranta iz Bjelopavlića, dr Blaža Stanišića, koji je u Argentinu stigao 1923. godine i Velike, đevojačko Vujačić, porijeklom sa Grahova. Bila je dugogodišnji profesor na više univerziteta, radila je kao očni ljekar, biohemičar, farmaceut i prevodilac. Široj javnosti u Argentini poznata je po izuzetnom literarnom stvaralaštvu. Piše pjesme i romane koristeći pseudonim Elizabeth Blažova. Ima 89 godina, živi u Beonos Airesu i nikada nije bila u Crnoj Gori.

  • Najnovije

  • Najcitanije

SPECIJALNO IZDANJE


 

Video dana

BISERI

VIC NEDELJE